ASMF raja: Znaju iznenaditi ali i samar zaraditi.

U grupi nas ima 150, a u Ansamblu duplo.. Ma salim se. Jedno vrijeme sam govorio da smo kao mjesna zajednica. Znate kako, svake subote na koncertu vidite nekog novog, nepoznatog, naidje da se upise i to je to, ali sreca je da je tu stara ASMF baza i da ima onih koji ne naljecu kao u tu mjesnu zajednicu. Zapravo oni i nalete jer su culi da tu "valja" i fakat je tako. A ja.. ja sam tu stalno. Ja cu ovdje ostariti..a sad? - Sad vam donosim pricu o jedinstvu!

Hellcome to Sarajevo!

Dobrodosli u grad suprotnosti, razlicitosti, povecane stope kriminala. Lopovluka. Tako je kako jeste. Mi smo na to navikli. mi tako zivimo, ne znamo drugacije. Necemo ici nigdje ovdje nam se svidja ali zelimo da se zalimo, ljudi smo a jos smo i napaceni.

Dobrodosli u grad u kojem se budite uz Seku Aleksic, iako to ne zelite, i zaspite uz Lepu Brenu, iako to ne zelite jer je komsija odvrnuo  muziku do daske.Sve je to tako ali komsiji ne smijete nista reci jer ce vas, u najboljem slucaju, pogoditi pivskom flasom.

Mojoj sestri od mene i Harisa

Nažalost, Nejra nije mogla ići s nama u Berlin. No, to što nije bila , nije značilo da ne mislimo na nju. Iskreno, sve je bilo u znaku nje. Po povratku iz Berlina, odnosno i iz Turske, nakon toga, Haris i ja smo uradili kratki film sa dva jasna cilja: poklon Nejri i dokumentarac za Ansambl.

Dnevnik sa puta u Berlin

Photo: Sanela Babic

Ansambl Sultan Mehmed Fatih u Njemackoj.

Moj online dnevnik.

29.3.2012.

Krenuli smo iz Sarajeva put Berlina i Hanovera. U busu je udobno. Klima nekad puse veoma hladno nekad veoma toplo - gusimo se. Nama nikada udovoljiti. Dok sam u Bosni i HR nemam nista posebno pisati, cekam Njemacku.

Kako sam dozivio Angelinin film?! (I)

Iskreno, na samom pocetku ne znam sta da kazem. Bilo bi previse pateticno, mozda za neke i jadno, da sada prepricam sta sam sve dozivio dok sam gledao film Angeline Jolie!


Volio bih samo reci da sam dozivio jaku katarzu koja me je natjerala na suze.


Ali jos uvijek mi nije jasno zbog cega je ta katarza tu. Mislim zasto i zbog cega sam je dozivio!? 


Ustvari, jos uvijek ne znam da li pisati o tome koliko je film uticao na mene ili o tome koliko dize prasine u drustvu zbog nicega!


Zapravo, bilo je tesko, bilo je zaista tesko gledati film u kojem nema  transcedentne muzike ni na trenutak. Bilo je tesko gledati taj veliki ekran i slusati stvarne zvukove. Bilo je tesko gledati sve ono sto su moji roditelji gledali, sto su njihovi prijatelji dozvijeli...

Ovo nije patetika, ovo je stvarnost! Ljudi umiru jer niko nece da pomogne!

Bila zima ili ne u Bosni i svugdje u svijetu ima onih kome pomoc stvarno treba. Sada, na ovim kijametskim tempraturama, je pomoc potrebna mnogima, cak i onima koji su i uspjevali ugodno prezivljavati u toplim i lijepim uvjetima!


Znajuci te cinjenice i te stvari konstanto se preispitujem kako, zasto!?


Nije mi jasno kako neko moze da zivi na zeljeznickoj stanici, u sobici u napustenoj zgradi, ispod strehe, mosta, na kraju na ulici. Nije mi jasno po cemu neko zasluzuje da ima sve a drugi nista. Ali bukvalno nista.

Preko Skerlica i njegovog filma do Istanbula, McD-a, Angeline, Mevlida i Indire na francuskom..moj rezime godine.

Evo 2012. je polako usetala a ona 2011. se hinjski iskrala. Sto hinjski, eh sad cemo da zakljucimo..


Poceli smo i ne bas tako lijepo..mislim ne ono praznicki. Sjecam se da prvih dana nove, tada 2011., nije bas bilo snijega a ni zimske idile. Na svu srecu bio sam okupiran drugim stvarima pa o skijanju nisam ni razmisljao. Bio sam u Bosanskoj/Kozarskoj Dubici na snimanju filma "Top je bio vreo". Eh tu mi je zivot poceo, barem onaj filmski.