Photo: Sanela Babic
Ansambl Sultan Mehmed Fatih u Njemackoj.
Moj online dnevnik.
29.3.2012.
Krenuli smo iz Sarajeva put Berlina i Hanovera. U
busu je udobno. Klima nekad puse veoma hladno nekad veoma toplo - gusimo se.
Nama nikada udovoljiti. Dok sam u Bosni i HR nemam nista posebno pisati, cekam
Njemacku.
30.3.2012.
Evo nas na zapadu– Njemacka. Iako smo ocekivali
izuzetno lijepo i toplo vrijeme docekala nas je kisa i tmurno nebo. Uprkos tome
mi nismo klonili duhom. I dalje smo u ritmu muzike za ples. Prva dva dana
turneje obiljezila je voznja do Njemacke. U putu nam je, kao i obicno, bilo i zabavno
i zanimljivo. U Zagerbu smo odmarali u Islamskom centru. Fotografisali se na
ulici i jeli (objedovali) na trotoaru,
ponovo na ulici. Nakon Zagreba, nismo trebali odmarati sve do Austrije, barem
je Hadzija tako planirao, no: zbog enormin kolicina sokova, vode
svakih 30km neko ima potrebu za WC. So obzirom da nas Hadzija, profa
Munir ali i drage profesorice Sekina i Adisa, toliko vole nisu mogli da nam
uskrate to zadovoljstvo, pardon, potrebu. Nakon odmora u kratkoj Sloveniji
krenuli smo put Austrije.
31.3.2012.
U Hanover smo stigli juce (op.a. petak) u
jutarnjem terminu. Po dolasku docekali su nas predstavnici turske organizacije
u Hanoveru. Tu smo doruckovali i pili, sta drugo, nego turski caj. Tako da –
gdje Turci tu i turski caj. Ali ne smeta nama turski caj, bas naprotiv
obradovali smo se.
Stigli smo u hotel FORMULA. Ni manje ni vise nego
tako. Dvokrevetne sobe, starija raja na okupu. S druge strane, odnosno, na
drugoj strani u strogom centru grada, ko drugi nego hadzija, profesori i mala
djeca, I da , da ne zaboravim – Pazarci!
Samo da kazem da ovo nije pregovaranje, zamjeranje ili nesto drugo, to
je ono od dragosti. Nakon dolaska, dorucka, smjestanja u hotel usljedila je
proba, a potom i koncert. Oko pet sati popodne stigli smo u dvoranu, udaljenu
30 minuta od hotela, I pocela je proba. Na probi se citalo i pismo koje je
poslala Nejra. Zaplakalo se. Pozelji smo joj brz oporavak. Nakon probe usljedio
je turski rucak u Njemacskoj – pide, doner, ajran itd. Potom i koncert. Po prvi
put, u historiji, ASMF-a, koncert je nakon prve numere prekinut pa nakon
dvadeset minuta nastavljen. To nije nikome smetalo, bas naprotiv, svi su rado
iscekival ponovno pojavljivanje ansambla na bini. Koncert je trajao dva sata.
Nakon toga, pisanje nove historije ASMF-a se nastavilo. Ansambl je na bisu
svirao dvije numere koje su predhodno vec izvedene. Pubilka nas je gromoglasnim
aplauzom ispratila sa scene, a tada – dernek na nas nacin. Uz rumbu, zvuke
srednje i istocne Bosne. pjevalo se i plesalo. Salu na stranu, sada sam u
autobusu.
Bili smo u shopingu. Okupirali smo H&M,
C&A.. Bosanski i srpski su se odjednom culi na svakom koraju u Berlinu.
Ubrzo su svi reducirali iznos eura koji su ponjeli od kuce. Zavrsili smo.
Idemo put Berlina. Krenuli smo ispred dzemata na
izlazu iz Hanovera i ocekuje nas put dug 4 sata. U dzematu su nas docekali
Bosanci i Hercegovicni koji ovdje zive citav svoj zivot. Odusevili smo se
njihovom ljubaznosu, gostoljubljivosti ali i dobroti. U autobusu je trenutno sada veselo. Pjevaju se balkanski
hitovi. Sad za sad nisam cuo nista sto je nastalo van Balkana ali neka, nada
uvijek umire zadnja. Ono sto me posebno zaintegriralo je vodja zadnjeg djela
autobusa, koji pjeva od ulaska u autobus – profesorica Adisa Tafro.
Naprijed, kod panormanog djela, ispred mene su
profesorski par Mesanovic, Bato i njegov BUS kolega, Damir. Sad za sad sute, ne
progovaraju. Samo se , nakon svakih 10 minuta, u intervalima cuju Bato i profa
Munir, koji se onako srdacno i slatko nasmiju. Smeh , sto bi nasi Pazarci
rekli, se upravo cuje. Bato im pokazuje neki video. Eto, do Berlina je jos 3
sata i 30 minuta. Uh, ima vremena. Pisao bih jos o zgodama i nezgodama iz busa
ali sjedim na stepenicama i kucam, a veoma je prometno – zakljucite.
Evo odmaramo na benzinskoj pumpi na putu do
Berlina. Covjece, vozimo se autoputem koji je izgradio Hitler. Jedemo pileci
doner i pijemo ajran. Svi smo pozeljeli nesto na kasiku, sto je veoma, veoma
cudno.
Stigosmo i u Berlin. Bilo je kasno. Dobrodoslicu
nam je pozeljala ljuta stanovnica Berlina koja je zaprijetila policijom.
1.4.2012.
Izgubili smo se usred Berlina! APRILILILILI!
Salim se, ali zaista je bilo Aprililili. Ajla nas
je nasamarila pa nas je sve probudila u 10 rekavsii da je sef tako rekao. Kada
smo sisli na dorucak sve nam je bilo jasno. Taj dan svi su gledali kako joj
vratiti, kako je zeznuti. Hodali smo po berlinu puna 2 sata. Ne zato sto smo
htjeli nego zato sto smo zaglavili. Fotkali smo se ispred Interkontinental
hote, sa crncem, kinezom... Odrzavao se neki maraton, policija, vatrogasci, svi
na jednom mjestu. Nama to nije odgovaralo pa smo kasnili na probu na koju je na
kraju uslo 2.000 ljudi. Koncert je poceo u 19h iako je bilo planirano u 17h. U
iscekivanju koncerta culi smo se sa Nejrom na skype u. Ludilo, zezancija i
sala. jeli smo, pricali s Nejrom, pjevali i ubrzo postali nervozni. I na kraju
smo i izasli. Koncert su gledali i vozaci iz Centrotransa Mirza i Almir,
odusevili su se.
Nakon koncerta smo se vratili u hotel. Nastala je
buka. Skakalo se po starim drvenim stepenicama. Mislio sam da se hotel raspada.
To je trajalo i trajalo dok se nije zacuo brko! Nastao je muk, svi su usutili.
Zaspali smo.
2.4.2012.
Posljednji dan u Berlinu i Njemackoj.
Raspodjelili smo se u grupe, obisli najznacajnije kuklturno-historijske
spomenike i na kraju otisli u shoping. Vjetar puse nenormalno jako, brzo i kako
vec ne. Reze! Rucali smo u strogom centru, pored Branderburske kapije. Dotakli
smo ostatke berlinskog zida i slikali se ispred CineStar event zgrade gdje se
odrzava Berlinale. Skakali smo po glavnoj saobracajnici sa ciljem da se
uslikamo sto ludje i bolje, izlgedali smo zanimljivo i balkanski.
Nakon shopinga niko vise nije imao para. Krenuli
smo put Bosne. Morali smo stajati svaka dva sata zbog enormne kolicine sokova
koje smo unosili u svoj organizam.
U voznji bi se cesto iz doljnjeg boja cuo
hadzijin ili Mesudov glas: "Harune".
Harun je , ove turneje, bio nekako
"in". Bio je trazen, sve u svemu. Upravo zbog toga, na hadzijin upit
jednjoj djevojcici sta da joj sazna babo da tri za Harunom ona je odgovorila:
"Nek zna babo, nek ne zna Grabo!"
Vidjeli smo da se i Mesud bei zna saliti, mnogo.
Stali smo na pauzu u Burger King. Potom mala
pauza na kojoj se hadzija naljutio pa nas sve istjerao napolje na "nazor
pisanje". Jedini koji su spavali su profesori Munir i Sekina. Tu smo
posljednji put usli i platili WC u kojem se solja okrece i sama cisti. Dobili
smo Toffitu od brke.
Sjeli u bus. Stigli u Zagreb, jeli, odmorili se.
Stigli u Sarajevo. Joooj.
Obaveze opet. Ali tjesim se, 16.4. idemo za
Tursku. Imam jos 12 dana!