Kako sam dozivio Angelinin film?! (I)

Iskreno, na samom pocetku ne znam sta da kazem. Bilo bi previse pateticno, mozda za neke i jadno, da sada prepricam sta sam sve dozivio dok sam gledao film Angeline Jolie!


Volio bih samo reci da sam dozivio jaku katarzu koja me je natjerala na suze.


Ali jos uvijek mi nije jasno zbog cega je ta katarza tu. Mislim zasto i zbog cega sam je dozivio!? 


Ustvari, jos uvijek ne znam da li pisati o tome koliko je film uticao na mene ili o tome koliko dize prasine u drustvu zbog nicega!


Zapravo, bilo je tesko, bilo je zaista tesko gledati film u kojem nema  transcedentne muzike ni na trenutak. Bilo je tesko gledati taj veliki ekran i slusati stvarne zvukove. Bilo je tesko gledati sve ono sto su moji roditelji gledali, sto su njihovi prijatelji dozvijeli...

Ovo nije patetika, ovo je stvarnost! Ljudi umiru jer niko nece da pomogne!

Bila zima ili ne u Bosni i svugdje u svijetu ima onih kome pomoc stvarno treba. Sada, na ovim kijametskim tempraturama, je pomoc potrebna mnogima, cak i onima koji su i uspjevali ugodno prezivljavati u toplim i lijepim uvjetima!


Znajuci te cinjenice i te stvari konstanto se preispitujem kako, zasto!?


Nije mi jasno kako neko moze da zivi na zeljeznickoj stanici, u sobici u napustenoj zgradi, ispod strehe, mosta, na kraju na ulici. Nije mi jasno po cemu neko zasluzuje da ima sve a drugi nista. Ali bukvalno nista.